Ukus Crne Gore u srcu USA

AUTOR- M.JAHOVIĆ
GDWNU- Naš sagovornik je Saša Milić vlasnik restorana " Bubamara" u Nju Džerziju. Saša kada ste došli iz Crne Gore u Sjedinjene Države i kako ste se prilagodili ovdašnjem načinu života?
SM- Iz Crne Gore sam u Sjedinjene Američke Države došao 1997. godine. Godinu nakon mene došla je imoja supruga ,a kćerka 1999. To vam sve govori koliko je bilo teško prije svega da se ponovo okupimo i funkcionišemo kao familija , a samim tim i da se prilagodimo uslovima i načinom života ovdje.
GDWNU- Restoran nosi ime bubamara. Koji su razlozi da baš tako nazovete svoj restoran?
SM- Ime bubamara dao sam zahvaljujući svojoj kćerci, tačnije vezano je za nju. Ovdje sam upoznao čovjeka koji je meni dosta pomogao i koji mi je pomogao da se prilagodim ovom sistemu. Značio je mnogo meni i mojoj familiji, a mnogo vremena jeprovodio samojom kćerkom. Vodio je u školu , učio sa njom posebno engleski jezik , jer je ona imala svega 6 godina kada je iz Crne Gore došla u USA. Jednom dok je bio sa njom na ruku mu je sletjela bubamara. Pitao je tada moju kćerku kako se ona zove na našem jeziku. Ona mi je rekla bubamara, nakon čega je on njoj kazao da je ona njegova mala bubamara. Tako je zvao sve do svoje smrti. Kada smo nakon nekoliko godina odlučili da otvorimo restoran odlučili smo da ga nazovemo bubamara u znak sjećanja na njega i sve ono što je on uradio za nas. Bubamara kod nas u Crnoj Gori predstavlja sreću pa sam siguran da je i taj naziv za restoran nama donio sreću.
GDWNU- Kako vam je bilo na početku, kada ste tek stigli ovdje?
SM- Na početku je bilo izazovno. U zom periodu bavio sam se ovdje građevinom. I to sam radio više godina. I danas se bavim građevinom , kao dopunskim poslom. Dok mi vođenje restorana predstavlja pravo zadovoljstvo. Posao sa restoranom nam je porodični biznis. Inače i dok smo bili u Podgorici bavili smo se sličnom djelatnošću, tačnije držali smo kafić , ja , brat i roditelji.Zvao semerlin i bio je u to vrijeme jedan od najpopularnijih kafe-barova u Podgorici. Tada sam bio i veoma mlad imao sam svega 17, 18 godina. To nas je i povuklo i vidite i do USA smo stigli i bavimo se ugostiteljstvom.
GDWNU- Vaš otac je u Podgorici biom i usješan fudbaler?
SM- Tako je, mi smo inače fudbalska familija. Moj otac je igrao za Budućnost, igrao je na poziciji centarfora tokom 60ih i 70ih godina. Bio je jedan od najpoznatijih fudbalera, a jedno vrijeme igrao je i u makedonskom Vardaru. Ja sam stvarno ponosan na njega , a i danas svi znaju ko je Vlado Milić. Očevim stopama je išao i moj stariji brat , koji je takoše igrao za podgoričku Budućnost , a bio je i član omladinske reprezentacije Jugoslavije zajedno sa Piksijem. I ja sam se bavio fudbalom, ali zbog pokretanja ugostiteljskog posla prekinuo sam sa fudbalom i posvetio se porodičnom biznisu.
GDWNU- Gosti u vašem restoranu ovdje u Nju Džerziju su ljudi raznih nacionalnosti i to predstavlja jedan od uspjeha vašeg biznisa?
SM- Tako je, a svemu tome predhodilo je dosta rada, truda ,ulaganja. Na početku naravno bilo je teško, kao što to uvijek biva. Moja vizija bila je da ovaj restoran bude prepoznatljivo mjesto za sve ljude prvenstveno sa prostora bivše Jugoslavije , Evrope i cijelog svijeta. Mislim da smo dosta toga uspjeli od zamišljenog i da ostvarimo. Interesantno je da mi u restoranu puštamo muziku iz naših prostora, stranci koji su naši redovni gosti uvijek nam kažu da iako ne razumiju pjesme koje kod nas slušaju muzika im se sviđa.
GDWNU- Na zidovima restorana Bubamara nalaze se slike i fotografije iz bivše Jugoslavije. Koji je razlog?
SM- Te fotografije su simbol jednog prošlog vremena, kojeg pamtimo svi po dobru i uspjehu , i nažalost to vrijeme se nikada više vratiti neće. Kao mlad sam obišao cijelu Jugoslaviju i u najljepšim sjećanjima ostali su mi i Podgorica i Sarajevo i njegova Baščaršija, i Beograd i Mostar i Plitvice i Zagreb i Split.
GDWNU- Tu kod vas se nalazi i čuvena Fića sa podgoričkim registarskim tablicama. Od kud ona ovdje?
SM- U Podgorici tokom jednog mog boravka vidio sam tri fiće. Tada sam došao na ideju da jedna fića doše i u USA i naravno da je iskoristim i kao dio marketinga za restoran, jer sam siguran bio da će biti interesantna našim gostima i nijesam se prevario. Kupio sam tu fiću i uz nju i fotografije predstavio sam cijelu bivšu nam domovinu na jedan specifičan i zanimljiv način. A i fića je bila simbol nekog lijepog vremena u Jugoslaviji. Ja nikada nijesam vozio fiću ali fića je fića.
GDWNU- Očekujete li da ovaj restoran postane kultni i da ovaj biznis traje generacijama? A planirate i da otvorite pekaru?
SM- Tako je planiramo da restoran traje generacijama. A što se tiče pekare ideja se rodila prije odprilike dvije godine i za tu ideju sam dobio podršku od rodbine koja takođe živi ovdje u Njujorku. Ta ideja mi se stvorila jer u Njujorku i ovdje u Nju Džerziju naše pekare uopšte nema i siguran sam da bi naša peciva i delicije bile veoma ukusne i zanimljive ljudima ovdje. To sam takođe zamislio da bude na neki naš način autentično i u našem stilu i duhu.
GDWNU- Znam da često idete u Crnu Goru. Da li osjećate nostalgiju, koliko vam rodna gruda nedostaje?
SM- Ima nostalgije i naravno dami nedostaje moja zemlja , ono odakle sam ponikao. I to je prirodno. Neđe se nosim i mislima i imam neke planove da se vratim u Crnu Goru , ali ko zna , to su neki nejasni dugoročni planovi koji će se možda ostvariti , a možda i neće. Ipak je Amerika zemlja koja nam je pružila dosta toga, a i dugo smo ovdje i srodili smo se sa njom. U Crnu Gor svakako često idem ja i moja porodica , dva do tri puta godišnje i na taj način liječimo nostalgiju.
GDWNU- vaši radnici porijeklom su iz cijelog Balkana, ali među zaposlenima imate i Amerikance.
SM-Gosti našeg restorana su ponavljam iz cijelog svijeta , dominantno sa Balkana, ali ih ima isa Bliskog istoka , Južne Amerike, cijelog svijeta. Tako sam i zaposlio radnike , koji ma sam omogućio i dobre uslove za rad , ali i mogućnost da sretnu nekog iz svog kraja, bivše Jugoslavije , Albanije i sa njima porazgovaraju na svom jeziku.
GDWNU- Našu pažnju svakako plijeni fića , koja je autentična potpuno i predstavlja jedan biser?
SM- Hvala vam, plan mi je svakako da je registrujem na historikal tablice i povedem na Tajm skver.
GDWNU- U vašem restoranu da li se služi internacionalna ili domaća rana sa prostora Crne Gore?
SM- 90 posto naše ponude čini domaća hrtana iz Crne Gore, i priprema se na naš domaći način. Tu su domaći ćevapi, uštipci, priganice , podgorički popeci , njeguški i durmitorski stek, pite i bureci o njima da i ne pričam , jer smo mi popularnost i stekli upravo na našim čuvenim burecima.
GDWNU- Hvala vam na ovom razgovoru i gostoprimstvu i svakako upućujemo poziv svim našim čitaocima da posjete restoran Bubamara u Nju Džerziju i uživaju u sjajnoj atmosferi , autentičnom prostoru i izuzetnoj hrani u kojoj smo i mi uživali.
SM- Hvala i vama , bilo nam je zadovoljstvo i dođite nam opet.